1

Zatvorska priča: Higijena

Prethodno poglavlje: Zatvorska priča: Šoping

U okruženju koje odiše nečistoćom, zarazom, vlagom i truleži, održavanje lične higijene na nekom optimalnom nivou je prilično težak zadatak, pogotovo zato što se čovek oseća prljavim već par sati nakon kupanja.

Kupanje u CZ-u je organizovano na jedan katastrofalan način, ali, uprkos tome, ima dosta robijaša kojima je to kupanje dva puta nedeljno nešto što napolju nisu imali, tu mislim pre svega na one koji su na „slobodi“ živeli u krajnjem siromaštvu. Mnogo mi je gorčine stvaralo gledanje tih likova koji su bili oduševljeni što imaju priliku da se okupaju, gorčine što im je sistem oduzeo sve, bacio ih u najgore siromaštvo, pa u zatvor, i na kraju im je dao jebeno kupanje toplom vodom dva puta nedeljno kako bi mogao da kaže da se brine o njihovoj higijeni.

Dakle, kupanje je bilo dva puta nedeljno i, kao što je to slučaj i sa kantinom, nikad se nije znalo u koliko će nas sati voditi na kupanje. Najgora je bila varijanta kada naša soba ide prva na kupanje, jer je to značilo da odmah nakon dolaska nove žandarske smene u sedam ujutru idemo na kupanje. Sam čin kupanja se odvijao u posebnoj prostoriji koja se nalazila kod ulaza na blok. U toj prostoriji se nalaze dve kabine sa po jednim tušem i svaki tuš uključuju sami robijaši, podešavajući ručke za toplu i hladnu vodu. Pub dođe do sobe i izvodi grupu po grupu od po četiri robijaša na kupanje, zaključa ih u prostoriju za kupanje i dođe da otključa posle desetak minuta, što znači da svaki robijaš ima po jedno pet minuta da se okupa. Niko, naravno, ne ulazi bos u te kabine, već se ulazi u papučama kako se ne bi zaradilo neko suludo gljivično oboljenje, jer ima ljudi koji u tim kabinama praktikuju razne stvari, kao što je pišanje, drkanje kurca i brijanje svih mogućih delova tela, pa samim tim nije preporučljivo da se ulazi bosih nogu ili da se dodiruju zidovi kabine. Nakon završetka kupanja, pub prati robijaše hodnikom nazad do sobe, a to je potpuno kretenski urađeno, jer robijaši, onako u papučama, gaćama, majicama, sa mokrim glavama, imaju sve preduslove da dobiju zapaljenje pluća ili upalu mozga dok dođu hodnikom do sobe, jer je pola prozora na hodniku polupano. Taj prizor se ljudima spolja najlepše može dočarati ako se kaže da su golubovi i njihova govna bili svakodnevna pojava na hodniku. Nije ni čudo što su se ljudi redovno prehlađivali dok su se vraćali sa kupanja.

Kupanje, kao ključni aspekt održavanja lične higijene, bilo je omogućeno, kao što sam već rekao, dva puta nedeljno, što je premalo s obzirom na nehigijenske uslove koji su vladali po sobama. Koliko god se često soba prala, trljala, ribala, ipak je bila prljava, kao da se prljavština stvarala na neki neobjašnjiv, magičan način već sat vremena nakon čišćenja. Likovi koji su bili zaduženi za čišćenje sobe ribali su peškirima pod svako jutro i svako veče. Dakle, klekne se na kolena i svaki centimetar sobe se trlja peškirom nakon što je posuta posebna mešavina za „čistu i mirisnu sobu“. Ta posebna mešavina se pravila tako što se u flašu sipa voda do pola, stavi se neko sredstvo za čišćenje (sudova, jer su se jedino takva prodavala na kantini) i malo najjeftinije paste za zube, zatim se sve lepo promućka u flaši da bi se napravila penasta masa i ta mešavina se polako prosipa po sobi. Ta mešavina bi trebalo da osigura da soba miriše, ali taj miris izvetri već posle čuku vremena.

Soba je na taj način bila temeljno čišćena dva puta dnevno, ali uprkos svemu, prljavština se skupljala po sobi. Zato se jednom nedeljno radila generalka. Tokom generalke su se izvlačile sve kutije sa stvarima koje su držane ispod kreveta i svaka kutija se brisala od prašine. Ispod kreveta se tada isto polivala mirišljava mešavina i igrači su se zavlačili ispod kreveta da to počiste. WC se tada takođe temeljno čistio, pločice su se trljale četkom, oni razmaci između pločica na zidu su se strugali brijačima sa kojih su skidani graničnici da bi žileti bili goli, a čučavac se ceo ribao četkicom za zube. Od cele sobe samo je WC bio stvarno uvek potpuno čist i mirisan, i takođe je bio temeljno čišćen dva puta dnevno.

Iako se soba ludački čistila, ništa nije moglo da pobedi ustajali miris vlage koji je izbijao iz onih sivih zidova. Taj miris je činio da se većina ljudi stalno oseća prljavo, pa se većina robova kupalo ledenom vodom dva puta dnevno (što sam i ja praktikovao) pomoću genijalno napravljenog tuša u WC-u. Taj tuš je za mene bio jedan od hiljadu sitnih zatvorskih dokaza da je ljudska inventivnost ograničena jedino maštom (koja je neograničena), a nikako mogućnostima, jer sam u zatvoru video kako se iz nedostatka mogućnosti prave nove genijalne opcije. Tuš je bio napravljen od petnaestak onih valjkastih pakovanja od šumećih vitaminskih tableta koje su bile ugurane jedna u drugu pa zalepljene selotejpom skinutim sa paketa i ručkova od kuće. Gornji kraj tuša je bio zakrivljen na dole i okačen o malu omču od komada čaršava koja je visila sa neke izbočine koja je na volšeban način prosto postojala i živela svoj život na visini od 2 metra iznad poda, a metar i po iznad česme, koja stoji iznad čučavca. Donji kraj tuša je bio zakrivljen na gore kako bi mogao da se navlači na tu česmu. Kad je tuš tako pozicioniran, pusti se voda i nakon par sekundi eto ga pravi pravcati tuš u funkciji. Na taj način je uspešno uvaljen kurac žandarskoj koncepciji kupanja dva puta nedeljno i mogao je bilo ko da se kupa bilo kada. Jeste da je bilo u pitanju kupanje hladnom vodom, ali je to ipak bilo kupanje. Da je po volji uprave, kupali bismo se dva puta nedeljno. Ovako, kupali smo se svaki dan, a kad je toplo, i po više puta dnevno. Što se tiče pranja veša, bilo je dve varijante. Robijaši iz Beograda, koji su imali redovne posete (dva puta mesečno), uglavnom su prilikom posete izbacivali odeću da im porodica opere, pa posle ponovo pošalje u paketu, a robijaši koji nisu iz Beograda ili nemaju redovne posete, morali su da u sobi sami peru veš. Kupi se kofa i prašak za veš na kantini, pa se ili potopi veš u hladnu vodu ili se na kupanju ponese kofa da se napuni vrelom vodom, pa se u njoj potopi veš, a po neki pub hoće uveče da pusti da se ode do kupaonice da se napuni jedna kofa vrele vode. Tim zatvorskim pranjem „na ruke“ jako malo toga može da se opere i odeća uglavnom ostaje prljava, samo što nakon pranja miriše lepo par dana, dok ne poprimi onaj sobni miris. U svakom slučaju, to pranje odeće u CZ-u je jedno veliko, uzaludno davljenje, čija je uloga više da zavara robijaša kako nosi čistu odeću, da mu ojača psihu, nego što stvarno uspeva da očisti odeću kako treba.

Oni bazični aspekti lične higijene (pored kupanja), kao što su pranje ruku, zuba, čišćenje ušiju i sečenje noktiju se podrazumevaju za svakoga, ako neko na primer nema štapić za uši, pastu za zube ili sapun, to mu se dȃ, jer svi moraju da budu čisti kako ne bi došlo do izbijanja neke bolesti u sobi. To je glavni razlog zašto je higijena jako bitna u zatvoru – ako se jedan razboli, onda će se razboleti svi u sobi. Bilo je slučajeva da nam u sobu ubace nekog Cigana kjoi je došao za neku sitnu krađu na metar dana, a on niti ima kinte na računu niti ima koga da ga poseti. Takvim likovima se odmah da sve što im je potrebno za održavanje lične higijene, uz to i par majica, nekoliko pari gaća i čarapa i neka trenerka kako bi imali nešto čisto da obuku dok su tu. Nema tolerancije za one koji ne vode računa o sebi. Robovi im prvo skrenu pažnju u fazonu „moraš da se redovno kupaš“, „peri zube, smrdi ti iz usta“, itd. Bio je jedan slučaj u jednoj sobi kad lik prosto uopšte nije prao zube, nego je puštao da smrdi. Pošto nije hteo da pere zube, ostali robovi iz te sobe su morali, nažalost, nasiljem da mu objasne da im nije ni na kraj pameti da tolerišu njegov smrad iz usta. Takvi slučajevi su, srećom, retki, jer većina ljudi sama kapira koliko je vođenje računa o sopstvenom telu bitno i za njih i za okolinu.

Svo to cimanje da se održi neki nivo čistoće i cela ta konstantna borba sa prljavštinom zatvora je još jedna u beskonačnom nizu neprijatnosti sa kojima se suočavaju robovi. Jeste da davi, jeste da gricka mozak iz prikrajka kao neki parazit, ali to je deo odvratne zatvorske stvarnosti protiv koje čovek mora da se bori, jer da se preda – ne ide.

Sledeće poglavlje: Zatvorska priča: Dekoracija