1

Zatvorska priča: Terapijaaaaa!

Prethodno poglavlje: Zatvorska priča: Kad zaboli zub

Ljudi na slobodi misle da su ljudi po zatvorima svi nabildovani, fizički razvijeni i ogromni. To je daleko od stvarnosti. Po zatvorima ima ogroman broj narkomana, pogotovo po istražnim zatvorima. U CZ-u sam i video i upoznao, a i slušao priče o raznim narkomanima koji su prolazili kroz istragu, i svi ti ljudi i sve te priče o heroinskim zavisnicima samo su pojačale moju ubeđenost o suludosti i besmislenosti zatvorskog sistema. Pa su onda tu pored narkomana još i alkoholičari i tabletomani, i ljudi sa mentalnim poremećajima. Svi oni su na isti ludački način diskriminisani i tretirani kao idioti, mongoloidi koje sve zajedno spaja „sveta“ terapija.

Svaki poremećaj (realan ili fiktivan), svaka boljka, svaka „nepravilnost“ koju zatvorski neuropsihijatar uoči kod pritvorenika (i koja ga okarakteriše kao narkomana, alkoholičara ili mentalno poremećenog), leči se beskonačnim kljukanjem terapijom koja ima beskrajno mnogo oblika i varijanti. Sve zavisi od kog poremećaja pritvorenik navodno boluje. Heroinskim zavisnicima se prepisuje beskonačna metadonska terapija, ali tek nakon par dana kriziranja. Koliko sam se samo naslušao tih priča o tome šta se dešava kad pubovi ubace narkomana u krizi u sobu. To je pakao za narkomana, jer u 90% slučajeva u sobi vlada antinarkomansko raspoloženje podgrevano sadizmom. Dotični dobija batine i najčešće spava u sobnom WC-u pored čučavca, ili na klupi, prvih par dana dok ga ne prođe kriza. Tek posle tih par dana počinje da dobija metadonsku terapiju, što je potpuni kretenizam, jer se na taj način ponovo navlači na gudru, budući da je metadon medicinska zamena za heroin, a njega je već prošla kriza. Nakon što je konačno osuđen (najčešće za sitne krađe i razbojništva poput kidanja zlatnih lančića sa vratova nekih baba), ili se pušta na slobodu do pravosnažne kazne (gde će naravno, odbačen od strane društva i porodice, bez prijatelja, ponovo početi da se drogira i krade kako bi mogao da se izdržava, jer niko neće da ga zaposli), ili ga odmah prebacuju na „meru lečenja od narkomanije“ u CZ-u, gde će mu svemoguća „pravna država“ pomoći da postane „pošten građanin“ tako što će ga svakojake psihopate u belim mantilima kljukati desetinama tableta dnevno i pretvoriti ga u potpunog zombija. Tako se u CZ-u leči narkomanija – metadonom i tabletama. Možda je to zapravo i napredak kada se pogleda na koji su način pojedinci lečili ljude od narkomanije u nekim „centrima za odvikavanje”.

Takozvana mera lečenja se vodi kao deo zatvorske bolnice CZ-a, koja je jedina zatvorska bolnica u Srbiji, što znači da, kad god treba da se neki zatvorenik iz bilo kog zatvora u zemlji operiše ili da mu se izvrši neki hitan zahvat, on mora biti transportovan za Beograd. Na meri lečenja je u suštini sve isto kao i na blokovima, samo što su vrata soba otvorena tokom dana, a i postoji govornica za telefoniranje jer se mera smatra izdržavanjem kazne.

Sve te mere lečenja su suštinski iste, samo su lekovi drugačiji. Najgore je onima koji su osuđeni na meru lečenja zbog „mentalnih poremećaja“, jer njih kljukaju raznim psihostabilizatorima koji potpuno uništavaju svaku mogućnost nezavisnog razmišljanja i donošenja odluka, takoreći pretvarajući čoveka u biljku čija se egzistencija svodi na to da spava, jede i sere, a kad jednog dana izađe odatle, pojedinac je naravno potpuno nesposoban za život, pa se ili navuče na heroin ili izvrši samoubistvo, ili i jedno i drugo. Potpuno je neverovatna ubeđenost tih neuropsihijatara da se čoveku može pomoći time što mu se svaki dan dȃ čašica lekova od po 5, 10, 15 različitih tableta i kapsula. Ima tu svega, ali se najčešće forsiraju lekovi tipa leponeks, ksanaks, karbapin, lorazepam, zoloft, bensedin i slično. Neki likovi po CZ-u, na primer, praktikuju pušenje leponeksa na foliju, tako što se izmrvi leponeks na aluminijumskoj foliji, sa donje strane se folija greje upaljačem, a sa gornje strane tip uvlači dim i isparenja kroz cevčicu od hemijske olovke. Od toga čovek zaspi ko zaklan i ne budi se sledeća dva dana, osim 2-3 puta da bi otišao do WC-a i za smenu na minut ujutru i uveče.

Generalno, jako puno ljudi u CZ-u uzima neku vrstu terapije. Neko uzima po jedan bromazepam, bensedin ili ksalol svakih par dana, čisto da se smiri, da može da zaspi. Narkomani su na metadonu i na lekovima za smirenje, neki su na antidepresivima, itd. Mnogo likova prosto ne može da izdrži taj ogromni psihički pritisak kojem su izloženi u istrazi. Mala soba, puno ljudi, velika tenzija, neizvesnost, iščekivanje, patnja za voljenim osobama i još bezbroj sitnica bukvalno lome čoveka, pa i nije čudo da nekad i najčvršći momci moraju da se čačnu nečim za smirenje, kako ne bi poludeli. Ponekad u celom tom suludom okruženju potpuno normalno deluje ideja da ubiješ čoveka zbog neke sitnice, ili da ubiješ sebe. Ljudima je toliko iskrivljena percepcija stvarnosti, da im sve to deluje savršeno racionalno. Dosta robijaša svoje frustracije leči redovnim treniranjem, ali još više ima onih koji se prosto navuku na terapiju i nadaju se da će prespavati robiju.

Ljudi na terapiji se ne suočavaju sa stvarnošću, već radije beže od nje. Povrh svih teškoća u zatvoru desi se da im umre član porodice ili, ono što se dešava većini robijaša, da ih ostavi voljena osoba koja u nekom trenutku shvati da u njenom životu nema mesta za nepredvidivog tipa sa policijskim dosijeom koji će izaći iz zatvora ko zna kad. Kad im se tako nešto desi, mnogi robijaši puknu i navuku se na terapiju, a samo oni najprisebniji uspeju da i tada sačuvaju razum.

Jezivost celog koncepta terapije se najbolje vidi svakog jutra kada blok koji je na šetnji može da čuje psihopatu u belom sa sprata na kojem se sprovode mere lečenja kako se dere nadljudskim glasom: „Terapijaaaaaa!!!”

Sledeće poglavlje: Zatvorska priča: Vrelina