1

Zatvorska priča: Ma kakav Las Vegas…

Prethodno poglavlje: Zatvorska priča: (Ne)društvene igre

U zatvoru ništa nije džabe, pa se ni obične društvene igre ne igraju tek tako, već radi sticanja najrazličitijih oblika lične koristi kroz opklade, mada je često klađenje i izvan igara, na primer: „Ajde u karton mleka da ne možeš da popiješ dva litra vode na eks“, i slično.

Po pravilniku ponašanja u CZ-u, kockanje je naravno zabranjeno, kao i u bilo kom drugom zatvoru, ali to niko ne poštuje, kao što se ne poštuje nijedno od milion žandarskih pravila. U CZ-u nema sobe u kojoj ne postoji neka vrsta kockanja, bilo da je u pitanju igranje jamba, šaha, rizika, karata ili „ne ljuti se, čoveče“ u nešto, a to nešto može da bude svašta. Ljudi se klade u razne stvari; nekad je u pitanju nešto određeno iz kantine, nekad novac (na primer, lik izgubi 2-3 hiljade dinara i onda mora u toj vrednosti da kupi pobedniku različite stvari na kantini), nekad ljudi igraju u „ropstvo“ na par sat ili par dana (lik koji je izgubio postaje rob pobednika na unapred dogovoreno vreme i radi sve što mu pobednik kaže, na primer: pere mu veš, pravi mu kafu, sprema mu hranu, itd), nekad se unapred dogovore da igraju u hranu, pranje veša, sklekove… U svakom slučaju, robijaši se klade u sve što im padne na pamet.

Hajde da tu kockarsku maniju sada prikažem slikovito, da bi bilo jasno zašto je sjaj kockarnica Las Vegasa mala beba u odnosu na kockanje u zatvoru. Krenuću od jamba, koji u životu nisam imao prilike da igram dok nisam dospeo u zatvor. To je jedna potpuno besmislena ali zarazna igra bacanja kockica i popunjavanja listića, koju igra 99% robijaša. Može da se igra 1 na 1 i 2 na 2, i uzrok je čestih svađa i tuča po zatvorima, jer se suprotstavljene strane bez prestanka međusobno optužuju da obrću kockice, da „štipaju“ kockice i da kradu kad upisuju bodove na listić. Istina je da najčešće obe strane kradu, lažu i varaju, pa tu dolazi do jako zanimljivih situacija, dreka, uvreda, a ponekad i razmene udaraca. A zašto? Pa sve zbog onoga u šta se igra ta partija jamba! Po različitim sobama jamb se igrao u najrazličitije stvari, a kod nas u sobi ulog su bili zatvorski mesni naresci i paštete. Jedan narezak je vredeo dve paštete i to je bila opšta pomama za narescima i paštetama. Partije su se igrale u 2-3 nareska, ali tu hranu niko nije jeo jer su je svi štekali za kockanje. Te svađe oko jamba su uvek bile genijalne. Neverovatno je koliko su ljudi u stanju da lažu i varaju zbog jednog mesnog nareska odvratnog ukusa, koji neće ni pojesti. Da ih neko pita što se toliko opterećuju time, oni ne bi ni znali da odgovore. Bitno je da se diže tenzija i da se sve vreme pravi buka izjavama poput: „Okrenuo si kockicu! Bila je petica, a ne šestica!“, „Nije ful 58, nego ful 57“, „Ja nisam video taj jamb, ne priznajem!“, „Daj da to preračunam, da vidim za koliko si ukrao“, itd…

Dok nisam došao u zatvor, bio sam ubeđen da šah igraju skoro isključivo penzioneri po parkovima, kad ono u zatvoru skoro svi robijaši igraju šah. Ubeđen sam da bi čak i neki šahovski majstor bio isponižavan kada bi seo za sto sa nekim od onih tipova što godinama u istrazi i po robijama igraju šah. U svakom slučaju, kod nas se šah uvek igrao u nešto – ,,milku“, koka-kolu, mleko, neku hranu itd. Jedan momak mi je pričao kako se kod njega u sobi neki lik zadužio ceo paket od 8 koka-kola jer je izgubio osam partija za redom, pa je na kraju igrao partiju u duplo ili ništa, i naravno izgubio. Morao je da kupi dva paketa od 8 koka-kola, a posle više ni sa kim nije hteo da igra šah. Pitam se zašto.

Što se tiče „rizika“ i „ne ljuti se čoveče“, to se uglavnom igra u vodu, tako da onaj ko je najgori mora da popije dogovorenu količinu vode na eks, znači u jednom cugu. Dogovorena količina je uglavnom bila flaša od dva litra vode. Posle toga čoveku nije dobro. Od one ledene mutne vode, pune ko zna čega, ljudi povraćaju, boli ih grlo i idu pa pišaju po ceo dan. A tek kad nekog ko je popio dva litra vode navuku da igra još jednu partiju pa i tu izgubi, e tek onda slede prave muke, jer je povraćanje zagarantovano.

Sve ove opklade su zapravo smešne u odnosu na kockanje sa kartama. S obzirom na to da su karte u CZ-u zabranjene, robijaši ih sami prave od kartonskih fascikli iz kantine, a ćoškovi se premazuju sapunom da bi karte mogle lakše da se mešaju. Igraju se razne igre, a najpopularnije su tablić, remi, mau mau, magarac i naravno poker. Sve ove igre, osim pokera, igraju se u normalne uloge iz kantine, ropstvo, vodu itd. Ali, poker se igra mnogo ozbiljnije, u pljuge. Sve zavisi od sobe do sobe, negde se igra u određeni broj pljuga (npr. pet pljuga je početni ulog), a negde i u cele pakle. U zatvorskom pokeru najbolje dolazi do izražaja robijaška zaluđenost kockanjem; ljudi su u stanju da igraju poker po 24 sata sa par kratkih pauza za jelo i klonju. Jednom prilikom su četiri tipa iz moje sobe sela oko pet popodne da igraju poker i igrali su do gašenja svetla u deset, nastavili po mraku uz svetlo iz WC-a, a kada sam se probudio u 7 ujutru za smenu oni su i dalje igrali. Svaka igra je dodatno zarazna u zatvorskom okruženju, zato što svako svakoga nagovara da nastavi i poveća ulog. Ljudi su bukvalno pravili dugove od po 5-6 boksova cigara.

Kad smo kod dugova, bitno je naglasiti da svakome ko dospe u zatvor neki matori robijaš kaže (kao što je i meni jedan rekao): „Nemoj da se kockaš i nemoj nikome da ostaješ dužan.“ Taj korisni savet većina likova ignoriše i vrlo brzo se navuče na kocku, a istom brzinom upadnu i u dugove do guše. A uplate za kantinu nema nedeljama, pa tu dođe kamata, pa kamata na kamatu, a često i „prebijanje duga“ koje ume da bude vrlo neprijatno po dužnika, jer se u zatvoru nikakav dug, koliko god sitan, ne prašta.

S obzirom na to da sam bio u relativno „normalnoj sobi“ (u odnosu na neke sobe po CZ-u), nisam imao prilike da prisustvujem kockanju sa ulozima koji se mere u hiljadama evra, ali su mi neki ozbiljni tipovi pričali da ima i toga, i da po nekim sobama ljudi bukvalno gube kola i stanove.

To je ludilo kakvog nema ni u jednom kazinu na svetu, jer u kazinu postoje pravila i granice, a u CZ-u nema ni jednog ni drugog.

Sledeće poglavlje: Zatvorska priča: Sadisti sa značkama