Podržite uvođenje “zatvorskog kreditiranja” u kazneno popravnom sistemu Republike Srbije

Bez vode i hrane

Zatvorska priča: Kuća gladnih

image_pdfimage_print

Prethodno poglavlje: Zatvorska priča: Stanje uma

Čovek ne može da živi bez vode, vazduha i hrane. U CZ-u je i prvo, i drugo, i treće katastrofalnog kvaliteta. Voda je boje mleka, puna kamenca i nenormalno smrdi. Vazduh je ustajao i nikakav, pun dima. A hrana? Hrana je u stvari jedna potpuno neverovatna filmska priča.

Da se razumemo, nije problem u tome što je zatvorska hrana jednolična, problem je u kvalitetu hrane. Mislim da je najbolje za početak da nabrojim šta se sve u CZ-u dobija za jelo. Za doručak se dobija sledeće: ponedeljkom i četvrtkom nejestiva marmelada sa ukusom gume (od ove marmelade su robijaši masovno imali prolivčinu i nimalo naivne stomačne bolove), ostalim danima pašteta (ona od 75 g, neidentifikovanog porekla) ili po dva barena jaja ili jedna „zdenka“. To je to od menija za doručak.

Za ručak je ponuda malo drugačija: ponedeljkom i petkom je pasulj (jedino jestivo jelo), a ostalim danima se smenjuju paprikaš, grašak, boranija, kupus i „drnč“. Drnč, ili kako ga robijaši zovu seven days, u stvari je mešavina svih ostataka od prethodnih sedam dana – znači sve ono sa dna kazana što robijaši nisu sipali u svoje porcije se pomeša, malo se začini i – eto ga drnč.

Za večeru postoji pet varijanti: četiri odvratne „mesne“ prerađevine, koje verovatno uopšte nisu od mesa, već od govana, u najboljem slučaju; to su kobasice „kurtonke“, koje čak i smrde na govna, ali bukvalno; mesni narezak, koji ima nedefinisan gumeni ukus; slanina „sapunjara“, koja je potpuno bela, gola mast, i salama „vodenjara“, koja je natopljena vodom i mašću. Pored ove četiri predivne mesne prerađevine, peta varijanta večere je sutlijaš. E taj sutlijaš nema ama baš ništa zajedničko sa istoimenom poslasticom od pirinča, jer se u CZ-u on sastoji od belih kuglica i sive, gorke, tople vode. 

To je to od zatvorske hrane. Možda na prvi pogled ponuda toplih jela koja se serviraju za ručak zvuči skroz prihvatljivo, međutim onaj ko to pomisli ne zna da su sva ta jela zapravo jedno isto jelo bazirano na vodi i odvratnoj zapršci od brašna i masti. Krompiri su često poluskuvani, truli ili neoljušteni. Kupus i pasulj su takođe poluskuvani, a boranija i grašak su kiseli, budući da su iz konzerve. 

Od 1000 i kusur ljudi koliko je u svakom trenutku u CZ, preko pola nemaju da plate jelo iz zatvorske kantine i ne dobijaju ručkove od svojih spolja (u CZ-u postoji mogućnost da pritvoreniku rodbina donosi ručak od kuće ili iz restorana svim danima osim vikendom). Oni su primorani da jedu samo splačine koje im uprava servira. Stariji robijaši su mi pričali kakva je nekada bila hrana, devedesetih, kada su prvi put „gostovali“ u CZ-u, i kako je ova hrana koja se danas servira dosta bolja, jer „makar liči na nešto“, za razliku od braon i sive kaše od pre deset-petnaest godina. 

Kada bismo zanemarili ukus zatvorske hrane, pojavljuje se jedan još veći problem – činjenica da je ta hrana jednostavno užasno nezdrava. Ljudi dobijaju ozbiljne zdravstvene probleme već nakon 5-6 meseci života održavanog isključivo na toj hrani: raste im pritisak, holesterol, gomilaju se masne naslage, pojavljuju se problemi sa bubrezima, srcem i želucem. Ljudi non-stop imaju stomačne tegobe: naduvene stomake, gasove i uglavnom leže u krevetu po ceo dan, jer nemaju snage ni za šta osim da spavaju nakon tih obroka, čija je hranljiva vrednost zanemarljiva.

Uzmimo za primer grašak. Nalazi se u vrućoj žutocrvenoj vodi sa debelim slojem masti odozgo. Posle jednog zalogaja već ti se zgadi taj ukus vrele masti, pa onda drobiš hleb u činiju i dodaješ gomilu bibera i vegete, ako ih ima u sobi, kako bi zamaskirao pravi ukus, to jest neukus jela, ona zrna graška onako kiselkasta i nikakva. Na trenutak se zamisliš nad celom situacijom. Izdeprimiraš se, dođe ti da se jebeno ubiješ, a onda samo nastaviš da jedeš sa mešavinom besa, tuge i neverice. To je dominantno osećanje kod većine onih koji moraju da jedu zatvorsku hranu. Nažalost, postoje i oni ljudi koji su presrećni što imaju tu zatvorsku hranu, jer barem imaju nešto da jedu, pošto su napolju živeli u toliko velikoj bedi da nisu ni imali tri obroka dnevno. Tim ljudima (kojih u svakoj sobi ima bar po dvojica) ta bedna tri obroka deluju kao premija.

Pomenuo sam da je moguće dobiti ručkove spolja – to je pravi spas za one koji to mogu da priušte sebi. Većina pritvorenika to ne može sebi da priušti, oni žive na zatvorskim splačinama i od povremenih uplata na kantini od prijatelja i rođaka, a mnogi nemaju ni to. U zatvoru, pogotovo u zatvoru kao što je CZ, najbolje se vidi sva trulež, beda i mrak postojećeg društvenog poretka. Čovek u zatvoru ima priliku da oseti kako „pada“ i bez prestanka otkriva kako je moguće pasti još dublje i dublje, i to sve kao rezultat delovanja takvog sistema, koji je izmislio neljudsku instituciju zatvora i njegovih takozvanih „kazneno-popravnih mera“, koje nikoga i ništa ne popravljaju, već samo teže da unište svaku želju za životom i svaku inicijativu u čoveku. 

Zatvorski sistem ponižava ljudska bića do krajnjih granica. Video sam ljude koji su prali stvari drugima („biljanom“, u kofi), ribali čučavac, masirali ljude, pevali itd, i to u zamenu za malo hrane ili ručka iz paketa. Dešavalo mi se da mi se bukvalno zgadi hrana koju sam dobio od kuće kad vidim kako me gledaju oni koji nemaju; kao na filmu, oblizuju usne kad osete miris pečenog mesa, testenine, pite i sl. U nekim sobama su se čak dešavale i tuče oko tih ručkova od kuće, pa čak i otimanja, ako je onaj čiji je ručak neka sisa i ne suprotstavi se nekim kretenima koji hoće da mu otmu jelo. Nisu ti koji bi da otmu neki loši likovi, njih su život i društvo (okruženje) učinili takvima – naučili ih je da „svako svakom otima, jer čovek je životinja“, što je realno. U današnjem društvu policijske kontrole i državne represije sila je jedini stvarni arugment. 

U hiperrealnosti zatvorskog života vidi se koliko je to tačno i koliko u toj „betonskoj džungli“ čovek mora da donosi teške odluke. Ako ima – da brani to što ima, a ako nema – da pokuša da otme onome ko ima, ili da ćuti i jede splačine. Tu nema puno filozofije. Ali zato ima i te kako puno tenzije, jer niko ne želi da gladuje.

Sledeće poglavlje: Zatvorska priča: CZ humor

Претплати се
Обавести о
guest
0 Comments
Уграђене повратне информације
Погледај све коментаре
Kolektiv protiv političke represije (KPPR) smatra da bi u interesu uvođenja minimuma humanosti u kompletno nehumanom kazneno popravnom sistemu Republike Srbije od ključne važnosti bilo da se uvede institucija “zatvorskog kreditiranja” koja će omogućiti da se pritvorenicima jedan dan u pritvoru računa kao dva dana na izdržavanju kazne, sa izuzetkom onih koji su osuđeni zbog teških, brutalnih ili svirepih krivičnih dela. Ukoliko se slažete, molimo vas da podržite našu inicijativu tako što ćete potpisati online peticiju.
0
Волели бисмо да чујемо ваше мишљење, молимо вас да пошаљете коментар.x